Nedavno sam nešto pričala s mamom o svijetu, svemiru i kitovima, pa je spomenula da joj je fascinantno što se sve jegulje mrijeste u Sargaškom moru.
To mi je zvučalo jako nevjerojatno, pa sam isukala gugl.
Gugl je rekao da se ne mrijeste sve jegulje u Sargaškom moru, nego samo europske i sjevernoameričke.
To mi je i dalje zvučalo nevjerojatno, ali kad bi postojale samo stvari koje meni ne djeluju nevjerojatno, svijet bi bio puno drugačije mjesto.
Dakle. Lude jegulje zbilja spakuju pinklece i odu odasvud iz europskih rijeka u kojima žive u Sargaško more.
Zapravo, ne spakuju pinklece. Uopće ne jedu dok se sele. Valjda im stres zbog selidbe ubije apetit.
A putuju otprilike pola godine.
Nisam znala ni gdje je Sargaško more, morala sam ići guglati.
Jegulje - ja 1:0
[Projekt na kojem su to otkrivali (gdje se mrijeste jegulje, ne gdje je dotično more. Za more su znali gdje je.) zove se eelyjad.]
U Sargaškom se moru mrijeste i onda mrvičice jeguljice deset mjeseci plivaju u Europu i putem rastu.
Ja sam odrasla, pa ne bih znala iz Sargaškog mora doći u Europu pješke.
Jegulje - ja 2:0
(Zapravo, nije ni čudno što znaju gdje je Sargaško more. Znam i ja gdje je riječko rodilište.)
Mislila sam da znaju napraviti i struju, pa da je konačan rezultat 3:0, ali onda sam saznala da nisu sve jegulje električne, i da električne jegulje uopće nisu jegulje.
Cijelog mi života lažu.
Neopisivo sam ažurna s engleskim prehrambenim epizodama.
Nekad, prije... godinu i pol? Tina je došla u London, i ja sam došla u London, i mi smo se družile u Londonu, jedna s drugom, s japanskom hranom i s bubamarom.
Otkrića tog dana:
• ambalažice. Sushi sa skušom bio je fin, ali više mi se svidjela ambalažica. Netko je uložio trud u to da inteligentno dizajnira divnu malu plastičnu kutijicu za jednokratnu upotrebu. Ponijela sam je doma i zaljubljeno je gledala mjesecima. Onda sam je bacila.
• mochi. Mochi je nešto što izgledom i teksturom podsjeća na bebu vjevericu. Oduševljeno sam ga pipala. I kad sam zagrizla u njega, imala sam osjećaj da jedem bebu vjevericu. Mochi je bio najveća taktilna radost tog dana. Mjeseca.
• hello panda keksići. Na svakom je nacrtan mali panda koji se bavi različitim sportom. U svakom je čokoladno punjenje. Divno su zabavni. Okus je sekundaran i dovoljno okej da ne stane na put zabavnosti.
• prašak za napraviti matcha latte, navodno vrlo ukusnu zelenu tekućinicu, nije nešto što se dobro slaže s mojim ukusom za okus.
• iron i ion izgovaraju se jednako.
• bubamare s mnogo točkica, osim što su ružne, istiskuju bubamare sa sedam točkica. Jedu njihovu hranu, jedu njihovu djecu i brže se razmnožavaju.
I tako sam se jučer vraćala doma i na cesti vidjela bubamaru. Sagnula sam se podignuti je da je ne pogazi auto i vidjela da je primjerak Coccinelle septempunctate. Nisam to tad znala, ne znam kako se bubamare zovu na latinskom. Na slovenskom se zovu pikapolonicama. Pa sam je pustila da mi šeta po ruci i tako je odnijela nekih kilometar, do doma, da pomognem kolonizaciji vrta lijepim bubamarama s umjerenim brojem točkica. Nadam se da joj nisam poremetila bubamarlji život tim činom.
Jedna od stvari koje ljudi koje vole sve što vole mladi je idenje nekud. To svi vole. Putovanja su super.
U četiri minute do pet sati pišem post jer mi je to brže nego da nekome kukam smsom. Pritom jedem ručak za koji sam procijenila da će se pokvariti do vremena za ručak. Ionako sam jučer ručala naranču a večerala kekse. Treba pojest nešto skuhano nekad u životu.
Imam li dovoljno gaća. Šampon. Otopina za leće! Sve sam tajice oprala sinoć. Neke su još vlažne. U čemu ću plesat? Šta ako mi bude vruće. Šta ako mi bude hladno. Di mi je vreća za spavanje? Pare, nisam uzela pare. Imam li uopće dovoljno keša doma. Di mi je kartica. Zatvori škure. Unesi stalak za robu s balkona. Posoli suđe. Smeće. To je onaj kofer koje su se strgale obje ručke. Ups. Ovaj mi je prevelik. Ovaj bez ručaka, onda. Nisam napunila mobitel. Di su mi slušalice. Koliko mi vremena uopće treba do autobusne stanice. Pokušavam otkriti na google mapsu. Google mape ne znaju za moju adresu. Ha, tajne službe, ustalkajte me sad. Čovjek shvati kud se preselio kad gugl ne zna gdje je to. Gugl i dalje ne shvati. Daleko smo od umjetne inteligencije u koju bi se čovjek mogao zaljubiti. Iako, kad bi kriterij bio snalaženje u prostoru... Bi li umjetna inteligencija pobijedila prirodnu neinteligenciju.
Nešto docnije. Imam crne odjeće i crvene torbe. Na obje je kompas. Jedan je iz kinder jaja i ne vrti se više. Drugi nije iz kinder jaja i vrti se. Ne vjerujem nijednome. Kad sam vidjela da ključ nije na dnu jedne od njih nego u vratima, skoro sam zaplakala. Nedostatak ručaka za nošenje koferića ispostavlja se nezgodnim. Kotačići proizvode buku kao da smo na avionskoj pisti. Osjećam pospanu mržnju susjeda.
Između mene i neba grane teške od latica. Čudesnosti za čangrizave žene. I aliteracije. Ili asonance. Ili ništa od navedenog. Nisam svladala sve stilske figure ni u teoriji.
Nešto docnije.
Autobus mi ide unatrag. Autobus mi ide nekuda kuda do sad još nije išao. Nadam se da ću i ja kao taj autobus. Prvi sam dio odradila.
Prolazimo kraj glicinija. Jučer sam zabijala nos u glicinije uz cestu i onda više nisam bila tužna.
Latice su mi uglačale ćoškove pa ću s manje siline napisati da je idenje ikud zlo. Sad mi je jasno zašto ljudi dižu stambene kredite. Da ne moraju više seliti i da nemaju novca da ikud idu.
Nisam: zatvorila škure u dnevnom, ugasila svjetlo na tavanu (oboje vidjela tek drugi put izvana, nakon vraćanja zbog svjetla u dnevnom i na balkonu), uzela knjigu za Mašu. Valjda je to sve.
Prije nekoliko godina od Sanje sam za rođendan dobila čarobno iskustvo biranje slikovnica u Ribooku. Na Laboratorij fantastike došla sam u pratnji Rusvajka Činoklepca Mortimera B, mačka vještice Hagi Agi, i gospodina i gospođe Bog.
Prije nekoliko dana od Nine sam dobila poruku u kojoj je pisalo da je super s pravljenjem istih pisama to što na jedno nacrtaš prvi crtež i dalje ponavljaš. I da joj je palo na pamet da bi to Sanja i ja mogle.
I onda je danas Sanja došla na igranje i uzela u ruke Rusvajka i zmajeve na večeri i setuljak za pisma nekako se dogodio sam od sebe.
Sve su mi baterije prazne jer stalno punim mobitelovu bateriju koja je ionako mrtva jer da nije ne bi joj trebalo konstantno punjenje.
Nekako mi je dolaženje na blog nekako ...vraćanje u neko "doma". Iz kojeg sam otišla. Oh kako to paše ostatku mog života trenutno.
Nekidan sam rekla da mi mobitelova baterija možda ne crkava nego samo biva protektivnom. Upravo sam to htjela proširiti i na wordpress koji me tehničkim smetnjama gurnuo ovamo, ali onda mi je prestao raditi i ovaj dio laptopa koji glumi miša... počela sam pisati da mi je to sad već previše tehničkih poteškoća i da idem restartati laptop, ali, zapravo, to je distrakcija od vlastitih slova manje.
Jučer sam pisala englesku verziju posta o keksima i, multitaskajuć, razmišljala o tome kako sam si zamalo zabranila taj post i kako sam na samu sebe krenula modlicom za kekse, odrezati što ne paše i kako tko zna koliko to puta napravim i ne primijetim.
Barbara je vidjela post i pitala me tko sam jer se recepti nisu uklapali u mene. Recimo Ana je dilemu o receptu na blogu nazvala egzistencijalnom. A to su samo recepti za kekse. Ali da, tko sam ja i koje su mi teme dozvoljene na blogu u životu bilogdje. Samodefiniranje receptom za kekse. Na wordpressu mi je podnaslov bloga bio "znam šta ću pa ću sve".
Sad si mislim kako je sjajno što nisam stavila link do bloga na fejsbuk, pa nitko tko me pozna neće vidjet kako polusuvislo baljezgam, osim par ljudi koji su od mene čuli i gore.
A bila sam nekim putem došla do nečijeg bloga za koji ne znam je li mu kombinacija slova i pozadine namjerno posve nečitka ili slučajno posve nečitka ili ga je moj prespori internet poluotvorio i koji je u ono malo teksta što sam označila da bih ga uopće vidjela izgledao kao priča koju netko dugo vrti samo u vlastitoj glavi pa ju je sad otšaptao u rupu. I u slavno, čudnouho, doduše, društvo, to smjesti čovjeka, ali ipak. Suicid tišinom.
Sad sam pauzirala pisanje radeći nešto drugo, i u kutu lubanje malo razmišljala o tome kako se ljudi skrivaju i šute i prigušuju i gase jer su previše nešto ili jer neka faseta ne paše među neki krug ljudi ili jer. I malo sam razmišljala, osoba H. mi je davala savjete tehničkog tipa i činila da se ne osjećam kao nedovoljno nešto jer ne znam sve to i sama, i još bolje nego ona!, nego samo da mi je lijepo što postoje i takvi čudni ljudi koji znaju sve te stvari i kako je to lijepo jer ne moram sve sama i nitko ne mora, kad god započnem novi broj Sandmana pročitam tko su sve ljudi koji su ga radili i postoji čovjek koji samo piše slova i postoji čovjek koji samo boja, i počela sam čitati u nekom trenutku zahvale u knjigama, to mi dođe kao literatura za kolegij Ne moram sve sama, ajme, izgubila sam se u rečenici, osoba H. i tehnička podrška i samo sam bila zahvalna, za promjenu. I razmišljala sam kako nakon sveg tog gušenja i gašenja i udaranja se nogom jer nisam dovoljno na ono što je ostalo još krenem modlicom za kekse jer nisam ja čovjek koji na internet stavlja recepte za kekse.
Puknut ću nekad i link na fejsbuk. Rupe u koje carevi iz priča šapću svoje tajne imaju nezgodnu sklonost da iz njih narastu trske i sve kažu svima. Nekako mi je to trenutno drag fičr rupa.
Naumjeh počet s pisanjem o crtanju, ali prebacivanje svega što sam ikad fotkala ovim fotićem traje stoljeće. I mislim da bi bilo bolje da sam prvo izbrisala onih 90% fotaka koje su za brisanje. Treba mi dat karticu od 256 MB da se učim pročišćavanju.
Dakle, hrana i ja u Engleskama. Oh, pa ovo će sadržavati i recepat. Izgleda da zbilja jesam ta osoba.
Prva značajna prehrambena engleska epizoda: Atomska pita
(Počela sam nedavno čitati Better Angels of Our Nature i piše Pinker kako je ljudima u četrdesetima i pedesetima atomsko oružje bilo tako super da su stavljali gljivaste oblake (kako se mushroom cloud kaže na poštenom hrvatskom jeziku?) u logotipe i proizvode rado nazivali atomskim ovimonim.)
Nevolja je počela sa stablom divljih jabuka na ničijoj zemlji, kako to nevolje već ponekad čine. Na stablu življahu jabuke, a neke od njih i na travi pod stablom. Kao dijete gledala sam Huga i to me nije iznenadilo. Divno li bi bilo ispeći nešto od jabuka koje sam sama nabrala, pomislih u svojoj očaravajućoj naivnosti.
Recept je zahtijevao griz. Otišla sam zahtijevati griz u trgovinu. "Treba mi ono kao ono", započeh, elokventna poput bukvine cjepanice, "od čeg se radi palenta, samo da nije od kukuruza nego od 'šen'ce". Na razumijevanje ne naiđoh. "Semolina!", uskliknu u jednom trenutku kuhanju vična kupkinja. "Nemamo mi toga, ćerce", reče prodavač.
Odoh do obližnjeg supermarketa po semolinu. Ljudi su se silno čudili što tražim semolinu i tražili semolinu po policama i po kompjuterima i po posvuda i na kraju zaista nađosmo griz.
I onda sam radila pitu koja se radi tako da se kalup obilato namaže maslacem. Pomiješa se šećer, griz i brašno u jednakim omjerima (3×3dl, kaže Sandrine na coolinarici, oh kako li sam dobra s ovim creditanjem sviju ikada) i doda im se prašak za pecivo. Onda se ispe trećina mješavine suhih sastojaka, pola od kile i pol naribanih jabuka posutih cimetom i dvama vanilin šećerima, trećina mješavine, druga polovica od kile i pol naribanih jabuka posutih cimetom i dvama vanilin šećerima, preostala trećina smjese, i onda se izmuti jedno jaje, 1 dl ulja i 2.5 dl mlijeka i izlije po svemu tome. Da, to onda malo pliva. Ja sam koristila okrugao silikonski kalup i to je bila greška. Kalup, po mogućnosti ne silikonski, premjesti se u pećnicu ugrijanu na 200°C i pusti unutra 35-40 minuta. Silikonski se kalup teškom mukom i uz ponešto prolijevanja premjesti na ravnu tepsiju i onda se premjesti u pećnicu.
To sve zvuči jednostavno. Ali.
Dva sata sam gulila i ribala proklete jabuke veličine natečenih malina i pitala se otkud li mi samo ta glupa ideja da bi bilo super ispeći nešto od jabuka koje sam sama ubrala.
Keksi broj jedan. Raspuknutići.
Tako se zvao Ninin mejl prije skoro mjesec dana.
Opet pišem blog u LibreOffice Writeru. Ne mogu ne uočiti obrazac. Ne mogu ne uočiti ni da mi je pod tipkom R nešto što otežava njeno pritiskanje. Ludo sam perceptivna.
Pomela sam potipčje tipke R kistom. Sad je bolje.
Bložni je plan (a “šuti, radi, iznenadi”?) pisati paralelan blog na hrvatskom i na engleskom i sprijateljivati se s hrvatskim i s engleskim i sa sobom i s tako nekim bitnim stvarima, ljudima, jezicima u životu.
Potplanovi su bložnog plana napisati dosadašanj napredak s knjigama za sprijateljivanje s crtanjem. I napisati engleski kulinarski putopis koji to uopće nije. I. Pisati o stvarima koje čitam i koje su mi zanimljive. (Mislim da je najbolje da preventivno ne čitam ništa.) I pisati usput. Danas sam razmišljala o tome kako bih stavila sinoćnje i današnje kekse na blog i jesam li ja zbilja osoba koja će na blog staviti recepte za kekse. Mislim da jesam. Mislim da sam razna osoba. Bok, ja.
A slučajno sam završila ovdje. Wordpress mi nije dao da ubacujem slike a meni se nije dalo natezat se s njim nego sam ga odlučila zaobići.
< | lipanj, 2014 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Žena nikad ne može imati previše blogova.